Što je Unija dala, a što uzela susjednoj nam državi Sloveniji, upitali smo tamošnju sociologinju Martu Gregorčič. Njezino viđenje Unije nakon osam godina uglavnom je negativno. No, osim prema politici Unije vrlo je kritična i prema odnosu slovenskih elita prema toj politici za koje tvrdi da ne promišljaju alternativu.
Smatrate li sebe euroskeptičnom osobom? Ako da, zašto, odnosno nabrojite tri glavne zamjerke EU.
Euroskeptik nije baš najsretnije izabran izraz, budući da prejudicira sumnju, pasivno protivljenje te nas umjesto prema kritici, artikulaciji problematike, vodi u bespomoćno promatranje. Dilema pred kojom smo se našli 2004. godine u Sloveniji, a pred kojom se danas nalazi i Hrvatska, nije bio izbor između ulaska ili odbijanja ulaska u EU, nego se krije u odgovoru na pitanje: Kako se jasno i odlučno suprotstaviti politici Unije, koja je – u biti – savez članica bez zajedničke politike? Kako se oduprijeti politici koje nema?
Unatoč tom paradoksalnom pitanju, prevladava agresivna sklonost utjecajnih figura prema skupom i neefikasnom forumu birokrata, lobista i tehnokrata, forumu koji nije uspio donijeti zajedničku gospodarsku, financijsku, socijalnu, kulturnu i ostale europske politike, nego slijedi upute megalomanskog stroja Međunarodnog monetarnog fonda, OECD-a, Svjetske banke, Europske banke i drugih međunarodnih institucija koje predvode korporativnu pljačku periferije.
Dilema je, znači, ostati osamljen i na neki način isključen iz tog začaranog kruga pljačkanja periferije u korist centra, ili pak ući u taj cirkus uz punu svijest o tome tko će time biti najviše oštećen, što će sve time biti izgubljeno, a što sve uspostavljeno na novim temeljima. Niti jedan izbor nije dobar. Potrebno je kritički reflektirati, razmišljati i tražiti druge mogućnosti. Potrebno je razbiti taj dogovoreni krug tautoloških politika i otvoriti nove horizonte. To je ono što rade pokreti i kritičari u Europi i ostatku svijeta, dok se u Sloveniji po tom pitanju ne događa baš mnogo. Ne radi se pritom samo o pitanju EU, nego o neizbježnoj potrebi stvaranja alternative kapitalizmu.
Koje su, po Vašem mišljenju, najveće zasluge EU u Sloveniji?
Teško je tražiti zasluge kad je ulazak Slovenije u EU bio samo opravdanje za neke drastične promjene. Jedina konzistentna linija slovenske politike cijelo se vrijeme krije u želji da pripadamo među velike – tako je bilo s Europskom unijom, NATO-om, OECD-om. Mi smo jedina država koja se hvali dosljednim izvršavanjem schengenske politike, zbog koje su prognane izbjeglice, imigranti i "izbrisani" koje smo stvorili nakon osamostaljenja.
Bolonjska reforma degradirala je visokoškolsko obrazovanje u većoj mjeri nego bilo koja prethodna politika ili reforma sveučilišta. Zato smo prije nekoliko godina bili oduševljeni kolegama iz Zagreba čiji je otpor reformi visokog školstva bio znatno artikuliraniji i radikalniji. Grčki studenti ista pitanja problematiziraju još od 2003. godine. Subvencionirana agrarna politika temeljena na nafti potiskuje autohtono sjemenje biljnih kultura i uvodi monokulturnu proizvodnju, industrijsko stočarstvo briše kulturni krajolik te radikalno umanjuje samoopskrbni potencijal države. Svi pokušaji strukturnih reformi zadiru u prava radnika, zbog čega je udio zaposlenih na neodređeno vrijeme danas manji od udjela drugih prekarnih oblika rada, a radnici migranti podvrgnuti su robovskim oblicima iskorištavanja.
Osiromašenje
Cijela se Europa suočava s nezaposlenošću povijesnih razmjera, pa tako i Slovenija. Danas imamo najveći udio ljudi ispod ili na samom pragu siromaštva. Propadaju male tvrtke, obrtnici, manufakture, dok se većina velikih tvrtki prestrukturirala za proizvodnju dijelova proizvoda velikih stranih tvrtki. Socijalne slobode bi – po Lisabonskom ugovoru – trebale biti poštivane, no nisu i propisane, pa se zato u Sloveniji i drugim državama smanjuju socijalna i ostala davanja za siromašne, nezaposlene, isključene.
Cijeli članak pročitajte na net.hr
Smatrate li sebe euroskeptičnom osobom? Ako da, zašto, odnosno nabrojite tri glavne zamjerke EU.
Euroskeptik nije baš najsretnije izabran izraz, budući da prejudicira sumnju, pasivno protivljenje te nas umjesto prema kritici, artikulaciji problematike, vodi u bespomoćno promatranje. Dilema pred kojom smo se našli 2004. godine u Sloveniji, a pred kojom se danas nalazi i Hrvatska, nije bio izbor između ulaska ili odbijanja ulaska u EU, nego se krije u odgovoru na pitanje: Kako se jasno i odlučno suprotstaviti politici Unije, koja je – u biti – savez članica bez zajedničke politike? Kako se oduprijeti politici koje nema?
Unatoč tom paradoksalnom pitanju, prevladava agresivna sklonost utjecajnih figura prema skupom i neefikasnom forumu birokrata, lobista i tehnokrata, forumu koji nije uspio donijeti zajedničku gospodarsku, financijsku, socijalnu, kulturnu i ostale europske politike, nego slijedi upute megalomanskog stroja Međunarodnog monetarnog fonda, OECD-a, Svjetske banke, Europske banke i drugih međunarodnih institucija koje predvode korporativnu pljačku periferije.
Dilema je, znači, ostati osamljen i na neki način isključen iz tog začaranog kruga pljačkanja periferije u korist centra, ili pak ući u taj cirkus uz punu svijest o tome tko će time biti najviše oštećen, što će sve time biti izgubljeno, a što sve uspostavljeno na novim temeljima. Niti jedan izbor nije dobar. Potrebno je kritički reflektirati, razmišljati i tražiti druge mogućnosti. Potrebno je razbiti taj dogovoreni krug tautoloških politika i otvoriti nove horizonte. To je ono što rade pokreti i kritičari u Europi i ostatku svijeta, dok se u Sloveniji po tom pitanju ne događa baš mnogo. Ne radi se pritom samo o pitanju EU, nego o neizbježnoj potrebi stvaranja alternative kapitalizmu.
Koje su, po Vašem mišljenju, najveće zasluge EU u Sloveniji?
Teško je tražiti zasluge kad je ulazak Slovenije u EU bio samo opravdanje za neke drastične promjene. Jedina konzistentna linija slovenske politike cijelo se vrijeme krije u želji da pripadamo među velike – tako je bilo s Europskom unijom, NATO-om, OECD-om. Mi smo jedina država koja se hvali dosljednim izvršavanjem schengenske politike, zbog koje su prognane izbjeglice, imigranti i "izbrisani" koje smo stvorili nakon osamostaljenja.
Bolonjska reforma degradirala je visokoškolsko obrazovanje u većoj mjeri nego bilo koja prethodna politika ili reforma sveučilišta. Zato smo prije nekoliko godina bili oduševljeni kolegama iz Zagreba čiji je otpor reformi visokog školstva bio znatno artikuliraniji i radikalniji. Grčki studenti ista pitanja problematiziraju još od 2003. godine. Subvencionirana agrarna politika temeljena na nafti potiskuje autohtono sjemenje biljnih kultura i uvodi monokulturnu proizvodnju, industrijsko stočarstvo briše kulturni krajolik te radikalno umanjuje samoopskrbni potencijal države. Svi pokušaji strukturnih reformi zadiru u prava radnika, zbog čega je udio zaposlenih na neodređeno vrijeme danas manji od udjela drugih prekarnih oblika rada, a radnici migranti podvrgnuti su robovskim oblicima iskorištavanja.
Osiromašenje
Cijela se Europa suočava s nezaposlenošću povijesnih razmjera, pa tako i Slovenija. Danas imamo najveći udio ljudi ispod ili na samom pragu siromaštva. Propadaju male tvrtke, obrtnici, manufakture, dok se većina velikih tvrtki prestrukturirala za proizvodnju dijelova proizvoda velikih stranih tvrtki. Socijalne slobode bi – po Lisabonskom ugovoru – trebale biti poštivane, no nisu i propisane, pa se zato u Sloveniji i drugim državama smanjuju socijalna i ostala davanja za siromašne, nezaposlene, isključene.
Cijeli članak pročitajte na net.hr
No ipak ce se moci otici raditi van svakako ce biti bolji izgledi i za siromaha
OdgovoriIzbrišiKnjigovodstvene Usluge Osijek