Svjetski moćnici uz pomoć Rohatinskog i Škegre namjerno su nas gurnuli u ropstvo

Ugledni ekonomist i diplomat tumači kako međunarodna financijska oligarhija razara bankarske sustave da bi države postale ovisne o njima, objašnjava zbog čega je protiv EU, otkriva kako bi se mogli riješiti dužničkog ropstva, te tvrdi da bi Rohatinski i Šuker morali odgovarati zbog protuustavnog djelovanja.

Mr. Karino Hromin Sturm teško se probija u medije zbog čega je za njegovu 'Strategiju razvoja Hrvatske na temelju državnog intervencionizma' malo tko čuo. Žestoki je protivnik neoliberalizma i Europske unije, poznat je po tvrdnji da je međunarodna financijska oligarhija namjerno izazvala svjetsku krizu i uništila hrvatske banke, pa ne čudi da ga domaći mediji, uglavnom pod paskom stranih banaka, posve ignoriraju. Nekadašnji bliski suradnik uglednog dr. Branka Horvata stoga je vrlo rado pristao na razgovor za naš portal.

Tvrdite da je kriza 2008. namjerno izazvana kako bi se uski krug ljudi obogatio. Možete li tu tezu objasniti?

- Dakako da je sve bilo organizirano i dirigirano. Novim svjetskim poretkom dirigira svjetska financijska oligarhija, što je lako dokazivo. Jer kapital, kao ni energija, ne mogu nestati. Uzmite samo za primjer jake investicijske banke poput Lehman Brothersa, koja je otišla u stečaj. To se dogodilo mjesec dana nakon objave da će biti stečaj. Sve je bilo izrežirano od strane financijske oligarhije. Lehman Brothers je, primjerice, imala kapital od 756 milijardi dolara, no on je nestao! Lehman Brothers banka je, dakle, otišla u stečaj, baš kao što je kod nas namjerno uništeno 25 banaka za vrijeme guvernera Škreba. Ako banka ima tvornicu, s njezinom propašću propada i tvornica. Zamislite koliko je u Hrvatskoj bilo vrijednosti u tih 25 banaka! Banke su nestale, a s njima je nestao i kapital kojeg je netko preuzeo. No, o tome do danas nitko ne govori.

Što se dogodilo s preostalim bankama?

- One su na vrlo čudan način privatizirane. Kako? Vlada ih je s 50 milijardi kuna sanirala, a prodala ih je za svega 7 milijardi. Svi građani koji su radili u poduzećima osnivali su te banke, što znači da je to bio naš kapital. No, država je podržavila taj društveni kapital, što nije smjela jer je to bilo privatno vlasništvo. Hrvatska Vlada nedavno je dignula kredit od dvije milijarde kuna, da bi otplatila sanaciju tih banaka iz 1991. godine. Oni dvadeset godine, dakle, nisu platili sanaciju, ali su bili toliko lukavi da su uzeli kredit kod Erste i Hypo banke, jer bi bilo preapsurdno da su taj kredit uzeli kod Zagrebačke ili Privredne banke koje su prethodno skupo sanirali, a koje danas imaju fantastičnu dobit. Hrvatski porezni obveznici još uvijek otplaćuju sanaciju tih banaka!

Bivši ministar financija, Borislav Škegro, tvrdi da smo dobro i prošli?

- Škegro je posebna priča. On je bio ministar financija i potpredsjednik Vlade, a danas je potpredsjednik fonda koji barata milijardama, i koji sada govori: 'da se niste usudili dirati banke'. Jasno je zbog čega. On i guverner Škreb su bili umiješani u privatizaciju i likvidaciju hrvatskih banaka. A nakon toga, Škreb je nagrađen mjestom direktora MMF-a u Albaniji. Aktualni guverner Rohatinski također je nagrađen zato što je bio poslušan i jer je izvršavao naredbe MMF-a i Svjetske banke.

Za čiji interes?

- Pa ne valjda za naš. Za interes onih koji mu daju takve naloge. Uloga Hrvatske narodne banke, prema članu 53 Ustava RH, je stabilnost valute, unutrašnja i vanjska likvidnost. Rohatinski samo održava stabilnost. Guverneri Škreb i Rohatinski, te ministri financija Škregro i Šuker zadužili su nas za 47 milijardi eura, dok je unutrašnji dug za njihova mandata narastao na čak 40 milijardi kuna. Zadužili su državu za oko 75 milijardi eura! Pitam vas. bi li ijedan direktor ostao na vlasti 20 godina da svake godine negativno posluje?

Zašto guvernera Rohatinskog kazneno ne prijavite zbog toga?

- Dobra ideja. Jer ako je bračni par Pevec u zatvoru zbog toga što su doveli u financijske poteškoće trgovačku kuću Pevec koja je njihovo vlasništvo i koju su oni izgradili svojim novcem, postavljam pitanje zašto guverner i ministri ne odgovaraju za istu stvar. Jer za razliku od Peveca, guverner i ministri financija troše novac poreznih obveznik. No, nitko njih ništa ne pita. Zato je i moguće da ćemo se sada ponovno zadužiti. Uzet ćemo kredit, povećati glavnicu s pedeset na šezdeset milijardi eura, a oni će novce opet potrošiti. A poznato je da uz veću glavnicu imamo i veću kamatu. Samo ove godine imamo otplatu kamata od 15 milijardi eura. Za to vrijeme glavnica stoji. Usporedimo li taj podatak s činjenicom da smo u trećem kvartalu ove godine postigli tek 0,8 posto rasta, doći ćemo do zaključka da glavnicu nikada nećemo vratiti. Prema tome, država će se morati opet zadužiti.

Jesmo li u dužničko ropstvo ušli zbog nesposobnosti hrvatskih političara i guvernera HNB-a, ili nas je netko sistemski tamo gurao?

- Sigurno nije bilo slučajno. Princip je ovakav: daju vam kredit koji ne možete otplatiti, onda dobijete drugi kredit da bi otplatili ovaj prvi. Glavnica se povećava, povećavaju se kamate, pa ne stignete otplatiti kamate, dok glavnica stalno raste. Zemlje su prisiljene zaduživati se, a tako gube financijsku suverenost. Taj sistem je smišljen od strane međunarodne financijske oligarhije. Posljedice takve politike najbolje se vide u Grčkoj.

Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr

Mediteran radi, Bruxelles se gradi

Usporedbom s Jugoslavijom, koju ponavlja od savjetovanja do savjetovanja i od jednog intervjua do drugog, glasoviti slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger već duže od godine dana crta najcrnju moguću budućnost Europske unije. 

To je raspad u kojem bi čak argumenti oružja mogli zamijeniti argumente kao oružje. On kaže (sada u intervjuu “Globusu”) da bi nekontrolirani raspad vodio u “potpuni kaos”. Ne treba dugo razmišljati što bi ta sintagma mogla značiti u kontekstu ponavljanja ne tako davne jugoslavenske teorije i prakse. Na našu mračnu prošlost podsjeća i njegova konstatacija da je “Europska komisija sastavljena od drugorazrednih političara”. Pamtimo li još sve one fizionomije, koje su se uoči raspada Jugoslavije sastajale po nekadašnjim Titovim rezidencijama, demonstrirajući potpunu nesposobnost da na civilizirani način zaustave galopirajuću krizu?

Mnogi su ljudi proživjeli to vrijeme s nekom čudnom mješavinom razuma i emocija, koju je jedna mudra politička novinarka svojedobno opisala ovako: “Znala sam što će se dogoditi, ali u to što sam znala nisam vjerovala…” Nada umire zadnja, glasi uzrečica koja opisuje tu crtu ljudske prirode. Ako je u ono doba i Mencinger imao nekih iluzija, sada ih više nema. Nažalost, to se ne može reći za mnoge druge ljude, posebno za brojne europske političare kratkog pamćenja i uskih interesa. Iako bi i njima sličnosti nekadašnje Jugoslavije i današnje Europske unije morale doslovno bosti oči.

Razvijeni i nerazvijeni

Jugoslavenske su se republike razlikovale po stupnju razvijenosti, pa je, u najekstremnijem slučaju, Slovenija bila više nego četiri puta bogatija od Makedonije. Postojao je, međutim, mehanizam koji je trebao pomoći da se postupno sužava jaz između bogatijih i siromašnijih. Iz posebnog saveznog fonda manje razvijene republike dobivale su povoljne razvojne kredite, a iz budžeta Jugoslavije financirala se određena razina društvenih potreba (zdravstva, školstva…) onima koji za to sami nisu imali dovoljno novca. Pa ipak, nitko nije bio zadovoljan i svi su tvrdili da ih drugi eksploatiraju. Razvijeni su sve to doživljavali kao uteg oko vrata, odnosno kao trošak koji koči njihov razvoj, dok su nerazvijeni dokazivali da sva pomoć koju dobivaju nije ništa prema koristi koju bogatiji ostvaruju na njihovom tržištu.

To je vodilo u stalne sukobe i međusobna optuživanja republičkih i pokrajinskih političkih vodstava, pri čemu su se oko svake reformske odluke sukobljavale dvije grupacije. Nerazvijeni protiv razvijenih. Tako su se problemi zamrzavali umjesto da se rješavaju, a istovremeno se pripremalo i gnojilo tlo za bujanje otrovnog nacionalističkog korova. Početkom 1981., niti godinu dana poslije Titove smrti, tadašnji neprikosnoveni kosovski lider Mahmut Bakali optužio je Jugoslaviju da eksploatira Kosovo. Ono bi se moralo razvijati duplo brže od prosjeka Jugoslavije, a razvija se “samo” 60 posto brže. Naravno, mjereno per capita, dakle po stanovniku, što je jedino realno, ustvrdio je on. Mjesec dana poslije, na Kosovu su izbile demonstracije na kojima se vikalo: “Trepča radi, Beograd se gradi!”

Beograd je bio simbol Jugoslavije, koja je tada svakog dana davala Kosovu 2,6 milijuna dolara. I to ne ovih sadašnjih, već dolara koji su bili jači nego što je danas euro. To je, smatraju mnogi, bio prvi lagum iskopan ispod temelja Jugoslavije poslije nestanka Tita s političke scene.

Danas se u cijeloj Europskoj uniji izvikuju suvremene varijante iste parole. Unija, a prije nje Europska zajednica, imala je pravilo da svaka buduća članica mora ostvarivati najmanje 60 posto prosječnog bruto domaćeg proizvoda svih ostalih članica. Ali od toga se odustalo u zanosu nakon pada berlinskog zida, kad se odjednom sve činilo mogućim i kad su političari povjerovali da je nakon ujedinjenja Njemačke i ostvarenje sna o ujedinjenoj Europi nadohvat ruke. U groznici proširenja, ali i s posebnim ciljem da se spriječi širenje ruskog utjecaja, Unija je narasla na 27 zemalja, među kojima su razlike u razvijenosti čak i veće od onih u nekadašnjoj Jugoslaviji. Nakon medenog mjeseca, bili su dovoljni prvi znaci krize pa da počnu rasprave o tome tko koga iskorištava, tko je lokomotiva, a tko zadnji vagon, tko je marljiv, a tko lijen itd.

Cijeli članak pročitajte na novossti.com

Grčka drama se pretvara u tragediju

'Situacija u Grčkoj se razvija u sve gorem smjeru'. To je bilanca stručnjaka takozvane trojke koji su u Ateni analizirali dugove mediteranske zemlje. Poruka je jasna, ali i zabrinjavajuća za cijelu Europu.

Kontrolori 'trojke' (predstavnici Europske središnje banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije) već u prvoj rečenici svoje analize prenose središnju poruku razvoja 'grčke drame' u posljednja tri mjeseca. Naime, stanje u Ateni je sve gore i gore.

Grčkoj će biti potrebno još više novca ukoliko se želi spriječiti najgori scenarij - bankrot. Grčka će, smatra 'trojka', u slučaju nepovoljnog razvoja tek za deset godina ponovno biti u stanju sama 'servisirati vlastiti dug, naprimjer otplaćivati rate preuzetih kredita. A to je čak devet godina kasnije od termina kojem su se nadali spasitelji eura, piše Deutsche Welle.

Izvještaj 'trojke' šokirao je europske čelnike, koji se u nedjelju sastaju na summitu koji ima samo jedan cilj: pronalaženje rješenja za dužničku krizu.

Objavljene povjerljive analize

Agencija dpa i neke druge agencije objavile su glavne točke 'strogo povjerljive' analize. Tako za 2011. stručnjaci predviđaju porast grčkog duga na oko 162% BDP-a, a do 2013. dug će narasti na 186% BDP-a! Do 2030. ukupni dug mogao bi se 'smanjiti' na 130%, ali Grčka se sve do 2021. "neće moći vratiti na tržište", kako bi sama, bez tuđe pomoći, mogla posuditi svježi novac.

Cijeli članak pročitajte na net.hr