četvrtak, 25. kolovoza 2011.

Političku podršku Angele Merkel platiti ćemo HEP-om

Posjet njemačke premijerke Angele Merkel uvod je u rasprodaju Hrvatske elektroprivrede i početak predaje strateških nacionalnih dobara, poput struje, plina i vode, na gospodarenje i upravljanje Njemačkoj, upozorava Milovan Šibl, predsjednik stranke Jedino Hrvatska.

- Posjet njemačke premijerke Angele Merkel uvod je u rasprodaju Hrvatske elektroprivrede i početak predaje strateških nacionalnih dobara, poput struje, plina i vode, na gospodarenje i upravljanje Njemačkoj - upozorava Milovan Šibl, predsjednik stranke Jedino Hrvatska.

Nedavni posjet Hrvatskoj prvenstveno vidi kao zastupanje njemačkih energetskih interesa izraženih u petnaest projekata koje su predsjednik odbora njemačkoga gospodarstva za zemlje istočne i jugoistočne Europe Klaus Mangold te predsjednik Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore Ralf Blomberg predali predsjednici Vlade RH Jadranki Kosor prije otprilike godinu dana.

Kako do danas na to nije bilo reakcije, Merkel je u Banskim dvorima udijelila 'packe' Hrvatskoj te rekla kako očekuje 'da će se otkloniti sve prepreke za njemačka ulaganja'.

Ucjena 'monitoringom'

- Svoju 'ponudu' takozvanog strateškog partnerstva ucjenjivački je izrekla, upozoravajući na 'monitoring' nad Hrvatskom, kojim će zemlje Europske unije ocjenjivati ponašanje Hrvatske sukladno svojim nacionalnim interesima. Sve to podsjeća na slično 'ulaganje' njemačke države u Hrvatski Telekom. To je 'ulaganje' urodilo višestruko većim cijenama telefoniranja, otpuštanjem radnika HT-a i godišnjim prelijevanjem više stotina milijuna eura čiste dobiti iz Hrvatske u Njemačku, ističe Šibl.

Prema njemu, slična sudbina sprema se sada elektro-energetskom sustavu.

-Ucjenjujući Hrvatsku ulaskom u EU, Njemačka kancelarka mogla bi za svoju energetsku tvrtku RWE zatražiti kontrolni udio u Hrvatskoj elektroprivredi, uključujući izgradnju električnih centrala, opskrbu plinom ili vodocrpilišta. Kao i sve bivše kolonijalne sile i Nijemci nastoje prokrčiti put za svoje gospodarske interese. Suverene države, poput Hrvatske, tome se moraju oduprijeti, naglašava Šibl.

Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr

srijeda, 24. kolovoza 2011.

Nobelovci otpisali Europu

Nobelove nagrade dodjeljuju se ljudima koji su nešto postigli prije ostatka čovječanstva. Ovaj puta, 17 ekonomista sa štokhomskom nagradom, okupljenih u njemačkom gradu Lindauu, zaključilo je što već zna i ostatak globusa: EU čeka dugi niz godina stagnacije. Čak i pod znanstvenofantastičnom pretpostavkom da se njezini čelni političari ekspeditivno i hrabro suoče sa situacijom

Gradić Lindau na otoku Bodenseea mjesto je radnje četvrtog simpozija laureata iz ekonomije na koji je pozvano i oko 350 mladih ekonomista iz svijeta. Teme su zahvalne za diskusiju, no katastrofalne za budućnost europske populacije – ekonomska besperspektivnost kako Europe, tako i SAD-a. Premda se razlikuju u naglascima i detaljima problema i rješenja, svih 17 nobelovaca bilo je unisono u stavu da je Zapad u dugoj silaznoj putanji.

Edmund Phelps, profesor sa Sveučilišta Columbia koji je 2006. dobio Nobelovu nagradu za teoriju rasta, kao da citira kineske državne medije: 'Zapad je predugo živio iznad svojih mogućnosti i na taj je način već konzumirao dio svoje budućnosti. To znači da SAD, baš kao i Europu, čeka dugi period stagnacije', prenosi Die Welt. Cijena prenapuhanog lifestylea definitivno je došla na naplatu, no ukoliko političari reagiraju promptno i odgovorno, ona bi mogla biti nešto manja. Zasad to izgleda kao nemoguća misija. S onu stranu Atlantika, fiskalna politika i razvojna strategija potpuno su paralizirane političkim ucjenama demokrata i republikanca, a poznavatelji situacija drže da će jaz biti sve veći i ekstremniji. Naime, u Kongres je prošle godine ušlo mnogo mladih republikanskih lavova kojima je umijeće kompromisa i ideal dugoročne stabilnosti zadnja stvar na popisu prioriteta.

U Europi je problematika drukčija, no ništa manje politička. Phelps optužuje lidere Starog kontinenta da su stvorili sustave u kojima se vlade slizuju s bankama, potonje ih opskrbljuju jeftinim kreditima, a države im zauzvrat omogućuju da posuđuju sredstva bez dovoljnih novčanih rezervi. Na kraju, argumentira Phelps, novac se slijeva u ruke vladama koje ih troše na potrebe javne administracije. Posljedica je da banke nemaju dovoljno kapitala za ulaganje u poslovne inicijative – jedinu formulu ekonomskog rasta.

Zašto, dakle, europski lideri toliko oklijevaju s radikalnijim akcijama poput tješnje fiskalne unije, izdavanja euroobveznica ili, blago pjesnički rečeno, pokazati da žele stvarno rješiti krizu eurozone i takvim stavom najefikasnije vratiti povjerenje investitora? Razloga je nekoliko, no održavanje statusa quo palijativnom mjerama poput posudbe stotine milijardi eura EU-brodolomcima izravno pogoduje najboljim prijateljima svih europskih vlada – bankama. Kako su francuske i njemačke banke vlasnice pozamašnog dijela duga problematičnih zemalja, nema šanse da nekim političkim aktom kompromitira vrijednost njihovih dionica. Kako se Europa bogatila, istom logikom sada i stagnira, pa barem za jedno ne možemo optužiti okolišanje EU čelnika da se smjelo suoče sa situacijom – a to je konzekventnost.

Cijeli članak pročitajte na tportal.hr

utorak, 23. kolovoza 2011.

Kapitalizam je u krizi, možemo očekivati velike društvene nemire

Istaknuti američki profesor ekonomije Nouriel Roubini koji je predvidio financijski slom 2008. godine – vraća se s još malo pesimističnih prognoza…

U razgovoru za izraelski Globes, Nouriel Roubini ističe kako svjetska ekonomija polako “usporava” što može dovesti do velikih društvenih nemira koje smo već mogli vidjeti u sjevernoj Africi i dijelu Bliskog Istoka.

“Val prosvjeda od Bliskog Istoka, Izraela pa sve do Velike Britanije – uskoro će se proširiti i na druge razvijene ekonomije i tržišta u razvoju. Svi ti prosjedi temelje se na istim frustracijama i tenzijama – nejednakosti, siromaštvu, nezaposlenosti i beznađu. I ‘srednja klasa’ osjeća pad prihoda i dostupnih mogućnosti”, kazao je Roubini.

Roubini je još jednom upozorio kako će kapitalizam zauvijek ostati u krizi – kao što je predvidio ekonomist Karl Marx prije više od stotinu godina. Trenutni problemi za kapitalizam, po Roubiniju, izlaze iz procesa globalizacije, nepotrebnog financijskog posredništva i destruktivnog prelijevanja prihoda iz rada u kapital.

Cijeli članak pročitajte na poslovniplus.com

ponedjeljak, 22. kolovoza 2011.

Klauzula za Finsku - početak kraja eurozone?

Nakon što se Finska de facto "isključila" i gotovo uopće ne sudjeluje u paketu za pomoć Grčkoj, sada isti tretman traže Nizozemska i Austrija. To bi pak moglo ugroziti cijeli pakt za prezaduženu mediteransku zemlju.

Sadržaj završne deklaracije briselskog izvanrednog summita zemalja eurozone od 21.srpnja o drugom paketu pomoći za Grčku možda je formuliran složeno, ali svim sudionicima je sve - bilo jasno.

Radilo se o klauzuli za Finsku. Ona glasi: „Prema potrebama članicama eurozone će se pokriti rizik za jamstva koja pružaju za fond za stabilizaciju eura EFSF“. Nova finska vlada još je prije srpanjskog summita naglasila da pristaje za nove kredite samo ako se u novom paketu doda klauzula koja ide u korist Helsinkiju.

Finski primjer mogli bi slijediti i ostali

Da se klauzula odnosi samo na Finsku, to za vrijeme summita nitko nije propitkivao. Ni austrijska ni nizozemska vlada nisu spominjale da bi mogle također zatražiti nešto slično kao i Finska. Beč i Haag tada su se borili kao i Berlin s jednim sasvim drugim pitanjem, a to je bilo sudjelovanje privatnih vjerovnika. Dok su Njemačka, Austrija i Nizozemska kompromis oko sudjelovanja banaka "prodavali" kao svoj uspjeh, finskoj je vladi bilo važnije spasiti svoje „ovčice“ – i to im je uspjelo. Dogovor oko jamstva koji su postigli Atena i Helsinki predstavlja temelj provedbe briselskih odluka.

Prošle srijede (17.8.) finska ministrica financija Jutta Urpilainen i njezin grčki kolega po dužnosti Evangelos Venizelos dogovorili su da će Finska od Grčke za njezino sudjelovanje u drugom paketu pomoći za Atenu dobiti novac. Atena će u sigurne fondove uložiti jednu milijardu eura i u slučaju državnog bankrota vratiti ih Finskoj. Zanimljivo je da jamstva koje daje Grčka nisu nekretnine, kako je to tražila Finska, već se radi o gotovini, koja potječe iz prvog paketa za Grčku. Time druge članice eurozone financiraju finski doprinos doduše neizravno, a time je Helsinki de facto napustio akciju pružanja pomoći Grčkoj.

Reagirajući na finsko-grčki dogovor, nekoliko manjih članica eurozone koje raspolažu s najboljim ocjenama rating-agencija zatražile su same da se dogovore s Atenom na isti način kao i Finska. Austrijska ministrica financija Maria Fekter obrazložila je svoj zahtjev da dogovor sa summita nije shvatila kao „Lex Finnland“ već kao pravilo koje vrijedi za sve članice. Glasnogovornik nizozemskog ministarstva financija argumentirao je na sličan način i tvrdio da je njegova vlada „u Bruxellesu uvijek naglašavala da i Haag želi iste uvjete kao i Helsinki“. Službeno pak nizozemska vlada još nije predala svoje zahtjeve. Pod unutarnjopolitičkim pritiskom nalazi se nizozemski premijer Mark Rutte. Šef euroskeptične slobodarske stranke Gert Wilders od ministra financija Jana Keesa je zatražio da se „sjedne u idući zrakoplov za Atenu i ispregovara isti ugovor kao i Finci“. Javila se i slovenska vlada koja sada također želi bilateralni dogovor s Atenom.

Austrijska miniustrica Fekter formalno ima pravo: Briselski dogovor je otvoreno formuliran i stoga potencijalno vrijedi za sve članice. Da se na kraju ipak radi o „Lex Finnland“ svima je jednako jasno. Klauzula pokazuje još jednom koliko je summit zemalja eurozone ostavio neriješenih pitanja.

Cijeli članak pročitajte na Deutsche Welle

Bliži li se kraj Europe?

Katastrofične ekonomske vijesti koje pristižu posljednjih tjedana, uključujući snižavanje kreditnog rejtinga SAD-a, krizu eurozone i tržišna previranja središnja su tema svugdje u svijetu. Kriza potresa ne samo tržišta ili poslovni svijet, već mijenja i način razmišljanja kako svijet funkcionira. 

I premda se čini da je to ponajviše problem Europe, činjenica je da bi raspad eurozone itekako odjeknuo i u Pekingu i u Bostonu, piše Time 'Europa će eksplodirati. Nema više čekanja ni nadanja da će SAD izvlačiti globalnu ekonomiju. EU mora stvari riješiti kod kuće', rekao je Kenneth Rogoff s Harvarda.

Europska unija i eurozona trebale su donijeti ekonomsku stabilnost i ukloniti tradicionalne prepreke rasta, kao što su tarife i propisi. No, kako piše Time, umjesto toga, EU je postala sebična unija u kojoj mlatarajuće ekonomije hrane rastući nacionalizam, bijes zbog imigracija i uzavrelo nepovjerenje između bogatih i onih manje bogatih zemalja.

Dok se možda čini da je aktualna kriza europski problem, nedvojbeno je da bi raspad eurozone podjednako odjeknuo i u Pekingu i u Bostonu. Međutim, promjenjiva kontinentalna tržišta i bijesne demonstracije od Atene do Madrida manifestacija su očajničkih pokušaja europskih političara da obuzdaju dužničku krizu eurozone koja ugrožava valutu i destabilizira čitavu regiju. 

SAD više nije ekonomska protuteža Europi, sada je to sama Europa, tvrdi Time.

Ovo vrijeme danas sasvim je drukčije od onog vremena rapidnog globalnog rasta između 1991. i 2008., razdoblja u kojem je rođena Europska unija, euro i san o velikoj europskoj integraciji. Time smatra kako je tome najviše pridonio SAD. Amerika je, naime, pomogla u izgradnji poslijeratne Europe. Američki dolar, dobro funkcionirajuća demokracija i snažni izgledi za rast bili su najveća, najlikvidnija i najsigurnija investicija na planetu.

Naravno, globalna slika se promijenila. Činilo se da je euro jedina održiva valuta koja bi mogla biti alternativa dolaru, piše Time. Britanska funta je prošlost, a valute rastućih tržišta poput BRIC zemalja su premale, promjenjive i strogo kontrolirane. No svjetsko tržište zlata nije dovoljno veliko da ugodi ozbiljnoj diversifikaciji dolara bez velike inflacije samog zlata. Međutim, još je neizvjesno hoće li euro uopće preživjeti krizu koja je zahvatila Europu.

Eurozona je prvenstveno sebična unija. U svim fazama razvoja moderne Europe, od stvaranja Europske unije pa do uvođenja eura, uvijek je bilo teško postići pravu političku integraciju europskih država, što ne čudi s obzirom na heterogenost Starog kontinenta. Rezultat svega monetarna je unija koja katkad podsjeća na Casino, piše Time. 

Cijeli članak pročitajte na tportal.hr