nedjelja, 23. listopada 2011.

Mediteran radi, Bruxelles se gradi

Usporedbom s Jugoslavijom, koju ponavlja od savjetovanja do savjetovanja i od jednog intervjua do drugog, glasoviti slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger već duže od godine dana crta najcrnju moguću budućnost Europske unije. 

To je raspad u kojem bi čak argumenti oružja mogli zamijeniti argumente kao oružje. On kaže (sada u intervjuu “Globusu”) da bi nekontrolirani raspad vodio u “potpuni kaos”. Ne treba dugo razmišljati što bi ta sintagma mogla značiti u kontekstu ponavljanja ne tako davne jugoslavenske teorije i prakse. Na našu mračnu prošlost podsjeća i njegova konstatacija da je “Europska komisija sastavljena od drugorazrednih političara”. Pamtimo li još sve one fizionomije, koje su se uoči raspada Jugoslavije sastajale po nekadašnjim Titovim rezidencijama, demonstrirajući potpunu nesposobnost da na civilizirani način zaustave galopirajuću krizu?

Mnogi su ljudi proživjeli to vrijeme s nekom čudnom mješavinom razuma i emocija, koju je jedna mudra politička novinarka svojedobno opisala ovako: “Znala sam što će se dogoditi, ali u to što sam znala nisam vjerovala…” Nada umire zadnja, glasi uzrečica koja opisuje tu crtu ljudske prirode. Ako je u ono doba i Mencinger imao nekih iluzija, sada ih više nema. Nažalost, to se ne može reći za mnoge druge ljude, posebno za brojne europske političare kratkog pamćenja i uskih interesa. Iako bi i njima sličnosti nekadašnje Jugoslavije i današnje Europske unije morale doslovno bosti oči.

Razvijeni i nerazvijeni

Jugoslavenske su se republike razlikovale po stupnju razvijenosti, pa je, u najekstremnijem slučaju, Slovenija bila više nego četiri puta bogatija od Makedonije. Postojao je, međutim, mehanizam koji je trebao pomoći da se postupno sužava jaz između bogatijih i siromašnijih. Iz posebnog saveznog fonda manje razvijene republike dobivale su povoljne razvojne kredite, a iz budžeta Jugoslavije financirala se određena razina društvenih potreba (zdravstva, školstva…) onima koji za to sami nisu imali dovoljno novca. Pa ipak, nitko nije bio zadovoljan i svi su tvrdili da ih drugi eksploatiraju. Razvijeni su sve to doživljavali kao uteg oko vrata, odnosno kao trošak koji koči njihov razvoj, dok su nerazvijeni dokazivali da sva pomoć koju dobivaju nije ništa prema koristi koju bogatiji ostvaruju na njihovom tržištu.

To je vodilo u stalne sukobe i međusobna optuživanja republičkih i pokrajinskih političkih vodstava, pri čemu su se oko svake reformske odluke sukobljavale dvije grupacije. Nerazvijeni protiv razvijenih. Tako su se problemi zamrzavali umjesto da se rješavaju, a istovremeno se pripremalo i gnojilo tlo za bujanje otrovnog nacionalističkog korova. Početkom 1981., niti godinu dana poslije Titove smrti, tadašnji neprikosnoveni kosovski lider Mahmut Bakali optužio je Jugoslaviju da eksploatira Kosovo. Ono bi se moralo razvijati duplo brže od prosjeka Jugoslavije, a razvija se “samo” 60 posto brže. Naravno, mjereno per capita, dakle po stanovniku, što je jedino realno, ustvrdio je on. Mjesec dana poslije, na Kosovu su izbile demonstracije na kojima se vikalo: “Trepča radi, Beograd se gradi!”

Beograd je bio simbol Jugoslavije, koja je tada svakog dana davala Kosovu 2,6 milijuna dolara. I to ne ovih sadašnjih, već dolara koji su bili jači nego što je danas euro. To je, smatraju mnogi, bio prvi lagum iskopan ispod temelja Jugoslavije poslije nestanka Tita s političke scene.

Danas se u cijeloj Europskoj uniji izvikuju suvremene varijante iste parole. Unija, a prije nje Europska zajednica, imala je pravilo da svaka buduća članica mora ostvarivati najmanje 60 posto prosječnog bruto domaćeg proizvoda svih ostalih članica. Ali od toga se odustalo u zanosu nakon pada berlinskog zida, kad se odjednom sve činilo mogućim i kad su političari povjerovali da je nakon ujedinjenja Njemačke i ostvarenje sna o ujedinjenoj Europi nadohvat ruke. U groznici proširenja, ali i s posebnim ciljem da se spriječi širenje ruskog utjecaja, Unija je narasla na 27 zemalja, među kojima su razlike u razvijenosti čak i veće od onih u nekadašnjoj Jugoslaviji. Nakon medenog mjeseca, bili su dovoljni prvi znaci krize pa da počnu rasprave o tome tko koga iskorištava, tko je lokomotiva, a tko zadnji vagon, tko je marljiv, a tko lijen itd.

Cijeli članak pročitajte na novossti.com

Nema komentara:

Objavi komentar