Nobelove nagrade dodjeljuju se ljudima koji su nešto postigli prije ostatka čovječanstva. Ovaj puta, 17 ekonomista sa štokhomskom nagradom, okupljenih u njemačkom gradu Lindauu, zaključilo je što već zna i ostatak globusa: EU čeka dugi niz godina stagnacije. Čak i pod znanstvenofantastičnom pretpostavkom da se njezini čelni političari ekspeditivno i hrabro suoče sa situacijom
Gradić Lindau na otoku Bodenseea mjesto je radnje četvrtog simpozija laureata iz ekonomije na koji je pozvano i oko 350 mladih ekonomista iz svijeta. Teme su zahvalne za diskusiju, no katastrofalne za budućnost europske populacije – ekonomska besperspektivnost kako Europe, tako i SAD-a. Premda se razlikuju u naglascima i detaljima problema i rješenja, svih 17 nobelovaca bilo je unisono u stavu da je Zapad u dugoj silaznoj putanji.
Edmund Phelps, profesor sa Sveučilišta Columbia koji je 2006. dobio Nobelovu nagradu za teoriju rasta, kao da citira kineske državne medije: 'Zapad je predugo živio iznad svojih mogućnosti i na taj je način već konzumirao dio svoje budućnosti. To znači da SAD, baš kao i Europu, čeka dugi period stagnacije', prenosi Die Welt. Cijena prenapuhanog lifestylea definitivno je došla na naplatu, no ukoliko političari reagiraju promptno i odgovorno, ona bi mogla biti nešto manja. Zasad to izgleda kao nemoguća misija. S onu stranu Atlantika, fiskalna politika i razvojna strategija potpuno su paralizirane političkim ucjenama demokrata i republikanca, a poznavatelji situacija drže da će jaz biti sve veći i ekstremniji. Naime, u Kongres je prošle godine ušlo mnogo mladih republikanskih lavova kojima je umijeće kompromisa i ideal dugoročne stabilnosti zadnja stvar na popisu prioriteta.
U Europi je problematika drukčija, no ništa manje politička. Phelps optužuje lidere Starog kontinenta da su stvorili sustave u kojima se vlade slizuju s bankama, potonje ih opskrbljuju jeftinim kreditima, a države im zauzvrat omogućuju da posuđuju sredstva bez dovoljnih novčanih rezervi. Na kraju, argumentira Phelps, novac se slijeva u ruke vladama koje ih troše na potrebe javne administracije. Posljedica je da banke nemaju dovoljno kapitala za ulaganje u poslovne inicijative – jedinu formulu ekonomskog rasta.
Zašto, dakle, europski lideri toliko oklijevaju s radikalnijim akcijama poput tješnje fiskalne unije, izdavanja euroobveznica ili, blago pjesnički rečeno, pokazati da žele stvarno rješiti krizu eurozone i takvim stavom najefikasnije vratiti povjerenje investitora? Razloga je nekoliko, no održavanje statusa quo palijativnom mjerama poput posudbe stotine milijardi eura EU-brodolomcima izravno pogoduje najboljim prijateljima svih europskih vlada – bankama. Kako su francuske i njemačke banke vlasnice pozamašnog dijela duga problematičnih zemalja, nema šanse da nekim političkim aktom kompromitira vrijednost njihovih dionica. Kako se Europa bogatila, istom logikom sada i stagnira, pa barem za jedno ne možemo optužiti okolišanje EU čelnika da se smjelo suoče sa situacijom – a to je konzekventnost.
Cijeli članak pročitajte na tportal.hr
Nema komentara:
Objavi komentar